Sunday, November 15, 2015

Ja sam Pariz. Ja sam čovek.

Napunio sam 11 godina tokom akcije „Joint Guardian“ ili „NATO agresije“ 1999. godine. Sećam se zvuka sirena i bombi koje su padale svega nekolicinu ulica od moje kuće. Sećam se straha dok sam grabio svoje naočare i plišanog medu i bežao u podrum (iako mi nije bilo jasno šta ćemo ako se kuća uruši i zatrpa izlaz iz podruma). Sećam se da sam naučio da vozim bicikl tokom stanja opasnosti. Sećam se da su mi oca mobilisali. Sećam se da mi se deka razboleo od brige, jer je znao da smo bili tako blizu mesta gde su sejali kasetne bombe, daleko od bilo kog strateškog, vojnog cilja. Da sam bio još malo stariji, verovatno bih se sećao i mnogo intenzivnije. Ali nisam siguran da bi to promenilo ono što osećam kada čujem da je neko uzeo pušku i oduzeo život gomili nedužnih ljudi.

Da budem iskren, politika me nikada nije previše zanimala. Ono što se dešavalo na ovim prostorima devedesetih godina meni nikada neće biti potpuno jasno. Možda i nisam u stanju da to ikada razumem. Sve i da jesam, ne verujem da će iko moći da mi objasni. Čitati o tome je, donekle, suludo, jer će ono što je napisano u mnogome zavisiti od toga odakle potiče autor teksta. Kao što to obično biva, istina se krivi i igra se sa njom, baš kao što se igra i sa nama. „Zajednički zaštitnik“ i „NATO agresija“.

Da li smatram da politika zemalja kao što su SAD dovode do onoga što se desilo u Parizu? Apsolutno da. Ono što oni čine svakodnevno na bliskom ili dalekom istoku uporno izaziva i raspiruje mržnju. I sami ste toga svesni dok čitate komentare tipa „ako im je, bombardovali su nas“. Ubijanje pod maskom mirotvoraca je nešto što im je specijalnost, izgleda. A i vojna industrija mora od nečega da živi. Ali pre nego što sledeći put prokomentarišete kako vas baš briga što je ubijen neko ko je krenuo na rok koncert, zapitajte se prema kome ste usmerili tu apatiju, ili, možda, mržnju.

Kao što ja ne mogu da razumem šta se dešavalo ovde, u mom „dvorištu“, možda i ti ljudi tamo negde ne razumeju najjasnije šta se dogđa ovde, u ovoj Srbiji ili Siriji ili Rusiji. Nažalost, nemaju svi želju, vreme niti potrebu da ignorišu ono što im se sa svih strana govori i pokušaju da sami proniknu u suštinu. Kada svaki dan slušate da je neki tamo narod protiv demokratije, ili protiv ovog ili onog koncepta jednog modernog društva, ili je narod terorista, ili pleme divljaka i ubica, očekujte da će većina u to poverovati. A koga onda treba okriviti za to? Medije? Predsednike? Ljude? Sve zajedno?

Da bismo išta promenili, moramo prvo krenuti od sebe. Zar vam nije čudno zašto mi, kao žrtve nečega tako strašnog kao što je bombardovanje, nismo u stanju da pokažemo više saosećanja? Zar ne možete na trenutak da pomislite kako se osećao onaj koji je sedeo pored nekog koga je pronašao metak razjarene zveri? Zašto radije birate bes i želju da se nekom vrati „oko za oko“? U čemu svi mi grešimo? Kada kažem mi mislim na nas, ljude. Ne mislim na Srbe, niti Hrvate, niti Amerikance, niti Francuze, niti Ruse, niti Sirijce. Ne mislim na pravoslavce, katolike, muslimane, jevreje. Zar nismo, pre svega, ljudi?

Ne tražim ni od koga da mi odgovori na ova pitanja. Samo bih voleo da se zapitate koga mrzite i kome želite zlo. Amerikancu? Muslimanu? Posetiocu picerije? Ne. Vi mrzite ljude. Vi mrzite čoveka. Vi mrzite sebe.

Ne dozvolite da budemo pijuni u Igri Prestola. Ne dozvolite da nas neki Maloprstići i Varisi pokreću po tabli. Ne dopustite sebi da reagujete onako kako njima odgovara da reagujete. Zastanite. Razmislite. I, pre svega, osećajte.


I dalje čujete u svojoj glavi zvuk sirene? Dobro je. Ne zaboravite ga. Neka se oglasi svaki put kada poželite nekom zlo. I molim vas, iz dna duše. Ne dozivajte ga opet. Hajde da za promenu slušamo neke druge zvuke.